Hrvatska politika

Nakon dužeg razdoblja, u kojem službena hrvatska politika i vlast nije imala
razumijevanja za obrazovanje odraslih, a kao rezultat intenzivnog povezivanja i otvaranja
prema europskim i svjetskim integracijama, uocava se bitan zaokret.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, u prosincu 2002. godine, usvojila je i
objavila «Deklaraciju o znanju», kojom ukazuje na važnost znanja kao glavne poluge razvoja,
te razvitak obrazovanja i znanosti prema svjetskim kriterijima kvalitete, kao prvi korak na
putu prema društvu znanja. Povecanje izdvajanja za obrazovanje i znanost mora biti
prioritet razvojne politike i potvrda europske orijentacije.2
Vlada Republike Hrvatske i Nacionalno vijece za konkurentnost, u ožujku 2004.,
predstavili su «55 preporuka za povecanje konkurentnosti Hrvatske», te istaknuli cetiri
kljucna nacionalna strateška cilja:
1. Ostvarivanje održivog rasta BDP-a;
2. Smanjivanje nezaposlenosti;
3. Povecanje kvalitete življenja;
4. Povecanje stupnja društvene ukljucenosti.
Ostvarivanje ovih ciljeva temelji se na obrazovanju za rast i razvoj. «Svaka nacionalna
ekonomija i njezin konkurentski položaj ovise prvenstveno o kvaliteti raspoloživih ljudskih
resursa. Korištenje tih resursa i ulaganje u njihovu kvalitetu glavni su cimbenici razvoja.»3
Obrazovanje ce doprinijeti povecanju konkurentnosti ako se ostvari:
- poboljšanje obrazovne strukture stanovništva,
- trajno osuvremenjivanje sadržaja i metoda obrazovanja na svim razinama
obrazovnog sustava, te usmjerenost na razvijanje temeljnih kompetencija,
- uspostava sustava vrednovanja i samovrednovanja kvalitete procesa i
rezultata obrazovanja,
- povecanje ulaganja gospodarstva i države u obrazovanje,
- što vece ukljucivanje u procese obrazovanja i ucenja (pocevši od
predškolskog sustava).
Pod motom «Najskuplje je ne ciniti ništa!» upucuje se na hitnost postupanja.
Osnivanjem trajnih radnih strucnih skupina koje ce ustanoviti kratkorocne, srednjorocne i
dugorocne potrebe za znanjima i vještinama u kljucnim gospodarskim podrucjima, na temelju
utvrdenog sustava prikupljanja informacija o potrebama tržišta rada, omogucilo bi se
razvijanje odgovarajucih obrazovnih programa prilagodenih razvoju potrebnih znanja i
vještina.